Panonski maraton

13692223_10208130942845549_1992226089_oMale ali odabrane snage Škole biciklizma Zagreb by Matija Kvasina u nedjelju 17.7. o.g. sudjelovale su na Panonskom biciklističkom maratonu u sastavu Paula Vrdoljak, Danijel Mošmondor i moja malenkost Damir Pavao Govorčin. Svo troje smo odvezli najdulju stazu u dužini okruglo 100 km. Staza je kretala iz Lendave u Sloveniji ravnicom rijeke Mure i preko nje do Hrvatske gdje je skrenula na međimursku vinsku cestu. Tu su je počeo brdoviti dio maratnona u vidu stepenastih hupsera od 10 % do 12 % s završnim usponom na Železnu goru u dužini nekih 300 metara. Nakon toga je slijedio spust i povratak u Sloveniju a potom i Mađarsku. Staza je od Železne gore pa sve do cilja bila ravna.

Trka je krenula od starta u relativno umjerenom tempu (35-40 km/h) sve do skretanja na međimursku vinsku cestu tj. uspon. Iako je tempo bio umjeren i konstantan grupa se poradi povećanja nagiba prirodno reducirala na nekih 30-40 vozača. S obzirom da se radi o maratonu nije bilo pokušaja bjegova niti skokova što je život u grupi činilo puno jednostavnijim. Spust niz Železnu goru označio je da se ulazi na ravni dio maratona. Nakon kratkog predaha od uspona krenulo se s dugačkim smjenama te su brzine po Slovenskoj i Mađarskoj ravnici se kretale od 45 do 50+ km/h i takva jurnjava nije stajala idućih 20-30 km. U stvari stalo se tek na prelasku iz Mađarske u Sloveniju gdje je grupu dočekalo iznenađenje u vidu cca. 1.5 km makadama. Dobro za razbijanje monotonije malo lošije za defekte i možebitne padove po šljunku. Zadnjih 5-6 km grupa je usporila pred onim što je trebalo biti finiš. I bio je ali pošto je ovo maraton i ne postoje rezultati dobar dio grupe nije sudjelovao u njemu. Iz već navedenog razloga nećemo pisati tko je kada došao jer bi ulazili u sferu nagađanja a na koncu to nije ni bitno. Bitno je bilo odvoziti 100km i pri tome se dobro zabaviti.

Moram pohvaliti organizatore ovog međunarodnog panonskog maratona na organizaciji ali i sve vozače koji su se vozili u prvoj grupi na dobroj vožnji bez padova, nenadanih kočenja. Bio je gušt voziti se s njima.

Na kraju dojmovi trojca iz Škole biciklizma su slijedeći. Paula je prvi puta u svom životu nastupila na jednoj biciklističkoj utrci (dobro ovoje maraton ali nećemo sad cjepidlačiti) pa pred sobom nije imala neka očekivanja osim onoga da ne padne. I nije, dapače u cilj je ušla s trećom grupicom i prema njezinim riječima bilo je fora.

Danijel je slijedio naputke Matije gotovo u cijelosti i prebacio zadanu normu da završi maraton za 4 sata za čak pola sata. Nekad se za takvo što dobivala udarnička značka ali Danijel se zadovolji  s medaljom oko vrata i smiješkom na licu koji mu dosta dugo nakon ulaska u cilj se nije skinuo. Pričao je oduševljeno nešto i o nekoj Stravi ali ja se ne kužim u to pa…..

A ja, ja sam doživio upravo ono što sam poželio kad sam odlazio na maraton dobro se zabaviti. Let’s have fun. Voziti se s grupom koja se zna voziti, popesti se na hupsere s prvima i još jednom osjetiti 50+ km/h brzinu u grupi koja juri kao vlak po ravnom. Meni je to neprocjenjivo. I da, dobro sam se zabavio.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *